SažetakStrateško planiranje gospodarskog razvoja kako na lokalnoj, tako i na regionalnoj i nacionalnoj razini predstavlja vrlo važan segment uspješnog upravljanja i ciljanog razvoja sredine, regije, države. Iako je strateško planiranje nastalo i razvilo se u privatnom sektoru, sa sigurnošću možemo ustvrditi da je to instrument poslovanja koji bi trebao koristiti i javni sektor. Strateško planiranje kao suvremena metodologija u javnom sektoru u Republici Hrvatskoj počeo se intenzivnije koristiti od 2000. godine, te je do današnjih dana realiziran niz primjera uspješnog strateškog planiranja na lokalnoj (područnoj) razini, od kojih ćemo ovim putem predstaviti jedan od njih. O strateškom planiranju

Strateško planiranje prvotno se javlja 20-ih godina prošloga stoljeća i to isključivo u privatnom sektoru, te je za cilj imalo ostvarivanje što boljih gospodarskih rezultata. Sam proces strateškog planiranja s vremenom je prolazio kroz različite mijene, da bi sredinom 80-ih godina 20. stoljeća započela primjena strateškog planiranja i u javnom sektoru. Pioniri strateškog planiranja i u privatnom i javnom sektoru dolazili su s područja SAD-a, čije tendencije su prepoznale i druge države diljem svijeta, što je rezultiralo svojevrsnom revolucijom u odnosu na dotadašnje tradicionalne koncepte planiranja razvoja.Nešto kasnija pojava i primjena strateškog planiranja u Republici Hrvatskoj rezultat je niza negativnih čimbenika; socijalističkog režima u čijem sastavu se nalazila i RH, raspad bivše države, Domovinski rat, korjenite političke i društvene promjene kroz koje je prolazilo društvo u cjelini svakako su utjecale na poimanje i integriranje strateškog planiranja kao “must have” metodologije sveobuhvatnog razvitka ne samo u privatnom, nego i javnom sektoru.Sami začeci strateškog planiranja u javnom sektoru na području Republike Hrvatske datiraju od 1997. godine kada pojedine veće jedinice lokalne (područne) samouprave po prvi puta primjenjuju strateško planiranje u svome razvitku; Grad Rijeka, Varaždin (2000.godine)
Ulaskom stranih fondacija na područje Republike Hrvatske (Deloite & Touche, The Urban Institute, UNDP, EBRD, The World bank) 2003. godine, dolazi do svojevrsnog “buđenja” javnog sektora i na nacionalnoj i na lokalnoj razini, koji prepoznaje metodologiju strateškog planiranja, te u navedenim fondacijama nalazi stručnu podlogu i potporu za primjenu istoga u praksi, te započinje “nova era” izrade strateških dokumenata razvoja gradova i općina u Republici Hrvatskoj.Od posebnog je značaja “Projekt reforme lokalne samouprave” koji je usmjeravao kako proizvesti strateški plan lokalnoga gospodarskog razvoja (SPGR) pomoću procesa koji uključuje zajednicu i čini osnovu za partnerstvo javnog i privatnog sektora.

Navedeno iz razloga, jer bez obzira na to što se lokalni gospodarski razvoj odvija u sklopu nacionalne gospodarske politike i planova, upravo je lokalna samouprava definirana kao središte gospodarskih aktivnosti koja itekako može utjecati na vlastitu gospodarsku budućnost.Nužno je naglasiti da su “male i nerazvijene” lokalne sredine prve spoznale potrebu primjene strateškog planiranja u razvoju svojih područja i to upravo iz razloga jer su iste, a posebice područja od posebne državne skrbi, već bile upoznate s mogućnostima korištenja inozemnih potpora kroz razne fondacije i donatore koji su se pojavili nakon završetka Domovinskog rata.
Iako se u to vrijeme intenzivirala primjena strateškog planiranja, Strateški planovi gospodarskog razvoja ipak su imali jednu krucijalnu manjkavost; rađeni su kao dokumenti dugoročnog karaktera. Naime, upravo preporuke zemalja koje su vrlo uspješno integrirale strateško planiranje u javni sektor ukazuju na nužnost izrade SPGR-a za vremensko razdoblje od 3 do maksimalno 5 godina za pojedino područje. Na taj način SPGR postaje “dinamički”, a ne statički dokument – alat koji će omogućiti gospodarski i socijalni prosperitet područja za koji se izrađuje.U procesima masovnije primjerene strateškog planiranja cjelokupno područje Republike Hrvatske suočilo se s nizom izazova u izradi Strateških planova gospodarskog razvoja. Jedan od glavnih izazova svakako se odnosio na potrebu uključivanja šire lokalne zajednice, dakle predstavnika svih sfera pojedinog društva; od civilnog, privatnog i javnog sektora u sam proces strateškog planiranja koji će prije svega omogućiti transparentnost i uključivanje svih relevantnih dionika u izradu strateških dokumenata. Samim time, i zajednički radni sastanci svih dionika u počecima bili su vrlo slabo posjećeni, upravo iz razloga nedovoljno razvijene svijesti svih aktera. Isto tako, nepostojanje i/ili nedorečenost postojeće zakonske regulative kao i nedovoljna primjena strateškog planiranja na nacionalnoj razini itekako su bili jedan od izazova s kojima smo se suočavali “u hodu”. S druge pak strane, nedostatak stručnog i kvalitetnog kadra rezultirao je izradom znatnog broja SPGR-a koji nikada nisu zaživjeli. No, ipak jedan od najvećih izazova s kojima se Republika Hrvatska na vrlo surov način suočila, a koji je nažalost i dan danas vidljiv u pojedinim područjima, predstavlja nedostatak komplementarnog djelovanje nadležnih institucija. U prilog ovoj tvrdnji zorno govori i slijedeći podatak: Republici Hrvatskoj kao zemlji kandidatkinji za članstvo u Europskoj uniji na raspolaganju su razne vrste programa kroz predpristupne fondove putem kojih javni sektor je u mogućnosti “povući” znatna financijska sredstva za projekte koji za cilj imaju gospodarsko i socijalno oživljavanje područja Republike Hrvatske. Jedan u nizu takvih programa je i nadolazeći “IPARD” program. Jedan od glavnih kriterija pri apliciranju na navedeni program za jednice lokalne (područne) samouprave sukladno definiranim prioritetima programa (izgradnja sustava odvodnje otpadnih i oborinskih voda i pročišćivača; izgradnja protupožarnih puteva, izgradnja toplana a koji u naravi predstavljaju višemilijunske kapitalne projekte) odnosi se na postojanje prostorno – planske dokumentacije (PPU) kojom su prepoznate kapitalne infrastrukturne investicije nužne za daljnji razvitak pojedinog područja, te da su iste definirane i uvrštene u predmetnu prostorno – plansku dokumenaciju. Unatoč brojnim izazovima, ipak možemo zaključiti da je proces integriranja strateškog planiranja u javni sektor, usprkos svim turbulencijama uspješno započeo. Tome u prilog svakako govori i niz pozitivnih promjena u osiguravanju temeljnih preduvjeta za uspješnu primjenu strateškog planiranja u javnom sektoru, a koji su razvidni kroz izrađenu prostorno plansku dokumentaciju lokalnih (područnih) samouprava, zakonsku legislativu koja prati i potiče decentralizirani razvoj, niz nacionalnih i regionalnih strateških dokumenata, te prije svega unaprijeđenu svijest svih releventnih čimbenika o nužnosti izrade i primjene strateških dokumenata na lokalnoj razini.Rezultat prethodno spomenutog vidljiv je ponajprije kroz podatak da se u današnje vrijeme 50 % izrađenih Strateških planova gospodarskog razvoja na području Republike Hrvatske uspješno implementira.Primjer primjene strateškog planiranja u praksiJedan od “školskih primjera” uspješne primjene strateškog planiranja vidljiv je na području Grada Novska koji je uzimajući u obzir prostorni obuhvat, postojeće potencijale, demografske, ekonomske i statističke pokazatelje takoreći “vapio” za preorijentacijom i promjenom mentalnog sklopa koji će preusmjeriti razvoj Grada u potpuno novom pravcu. Iznimno hrabro za ondašnje vrijeme, 2002. godine Grad Novska izradio je prvi Strateški plan gospodarskog razvoja (SPGR) koji je vrlo uspješno implementiran, te je izrađen i drugi SPGR. Od nekadašnjeg relativno nerazvijenog područja koje se silom prilika našlo u vihoru negativnih utjecaja; ratne aktivnosti, raspad tržišnog sistema, velike demografske oscilacije, nedostatak financijskih sredstava, nakon uspješne implementacije prvog Strateškog plana gospodarskog razvoja, danas područje Grada Novska iako svojom veličinom ne plijeni posebnu pozornost, kroz konkretne primjere može se podičiti rezultatima koji su ostvareni isključivo zahvaljujući pomnom strateškom planiranju sveobuhvatnog razvitka Grada. Popratni pozitivni učinici nastali implementacijom prvog Strateškog plana gospodarskog razvoja vidljivi su kroz:

• Unaprijeđenje i jačanje civilnog sektora na području Grada
• Stečena nova saznanja o trendovima i modalitetima korištenja razvojnih potencijala
• Educiranost članova (djelatnika) Grada o primjeni suvremenih znanja i metoda u izradi ostalih vrsta razvojne dokumentacije
• Pravovremeno korištenje dostupnih različitih vanjskih izvora financiranja u svrhu osiguravanja bespovratnih financijskih sredstava za realizaciju ciljeva definiranih Strateškim planom gospodarskog razvoja
• Praćenja učinkovitosti rada lokalnih samouprava
• Uvelike olakšano planiranje aktivnosti i projekata za naredne godine
• Stvorenu prepoznatljivost područja Grada

Kao jedan od najuspješnijih rezultata prvog Strateškog plana gospodarskog razvoja Grada Novska svakako moramo istaknuti Poduzetnički centar Novska koji danas predstavlja stručnu, “produženu ruku” Grada kao institucije koja je u sklopu specifičnog djelokruga rada odgovorna za provedbu znatnog broja programske dokumentacije koja je nastala upravo implementacijom Strateškog plana gospodarskog razvoja.Jasna poveznica vidljiva je u slijedećem shematskom prikazu:

Zaključak;Procesi demokratske decentralizacije i tranzicije ka tržišnoj ekonomiji povećali su odgovornost lokalnih samouprava u Republici Hrvatskoj u aktivnostima koje potiču gospodarski i socijalni razvoj. Novo ekonomsko i političko okruženje podrazumijeva da jedinice lokalne samouprave imaju veću odgovornost prema gospodarskoj dobrobiti svojih građana, svom fiskalnom "zdravlju", te upravljanju vlastitom imovinom.Strateško planiranje je kreativan proces kojim zajednica definira željenu budućnost i identificira, oblikuje i planira nužne postupke za ostvarenje te budućnosti. Strateško planiranje zasnovano na zajednici je sastavnica modernog upravljanja u razvijenom svijetu, te je primjenjivo kako u malim ruralnim općinama, tako i u većim gradovima. Strateško planiranje u javnom sektoru izuzetno je važno za jedinice lokalne (područne) samouprave jer povećava odgovornost lokalnih samouprava za gospodarski razvoj, a istovremeno građanima se otvaraju brojne mogućnosti i prednosti u vidu uključivanja istih u proces. Strateško planiranje utemeljeno na zajednici doprinosi transparentnosti, kao i porastu osjećaja povjerenja među građanima, kao i povjerenja u lokalnu vlast. Sustavna i kontinuirana primjena strateškog planiranja na lokalnoj razini doprinosi maksimalnom aktiviranju lokalnih resursa, omogućuje pristup europskim i drugim razvojnim fondovima, te u konačnici usmjerava područja ka dosizanju stupnja razvijenosti zemalja kojima svi i težimo.Strateško planiranje omogućuje dijeljenje odgovornosti svake pojedine lokalne (područne) samouprave za razvoj zajednice zajedno sa građanima, dok će ti isti građani birati onu vlast koja će svojim radom stvarati uvjete za njihov daljnji gospodarski i socijalni prosperitet.

Korištena literatura;• Priručnik za dobro upravljenje, 2006. Hrvatski pravni centar; Ugarović,Bratić, Kusaković, Masarić, Perko Šeparović, Petak, Radić
• Suradnja među jedinicama lokalne samouprave u svrhu pružanja javnih usluga – USAID/Projekt reforme lokalne samouprave 2007. ; H.Pigey, Tomašević
• Local goverment Economics 1999., Principle and Practice, Stephen J. Bailey
• Decentralizacija i sudjelovanje građana na lokalnoj razini – Iskustva i problemi zamalja jugoistočne Europe, 2002.; Katarina Ott i Anto Bajo
• Priručnik za provoditelje; Gospodarski razvoj, USAID 2004
• Domument; Strateški plan gospodarskog razvoja grada Novske